U razvijenom svijetu pad živorođenja i starenje društava dovode do negativnih demografskih promjena, koje su veliki društveno i gospodarski problem. Unatoč sve većoj učinkovitosti metoda potpomognute oplodnje (ART) i in vitro oplodnje (IVF) te dubljem razumijevanju fizioloških procesa oko porođaja, uspjeh metoda potpomognute oplodnje nije dovoljan za teoretski mogući uspjeh. U međuvremenu se povećava broj podnositelja zahtjeva za liječenje neplodnosti diljem svijeta, a time i broj tretmana potpomognute oplodnje. Trenutačno se na taj način rodi gotovo 3 – 4 % djece, u usporedbi sa svim rođenjima. Samo 25 % do 30 % embrija implantiranih tijekom IVF-a postiže uspješnu trudnoću koja završava porođajem. Umjetničke tehnike dovele su do uspješne trudnoće 1995. godine u jednoj četvrtini embrionalnih implantata i 28 % slučajeva nakon deset godina. U ovom trenutku, nakon još deset godina, otprilike 30 % implantata završi živo. Ta niska stopa uspješnosti koristi se i u Mađarskoj kako bi se nadoknadila praksa višestruke implantacije zametaka, ali višestruke trudnoće podrazumijevaju povećane zdravstvene rizike. Prema tom međunarodnom konsenzusu, najbolje rješenje je prijenos jednog embrija. Preciznija procjena očekivane preživljavanja zametaka ključna je kako bi prijenos jednog zametaka postao izvediva opcija. Rutinska metoda koristi morfološke žigove za procjenu kvalitete zametaka. Ispituju se simetrija embrija, brzina podjele, veličina blastomera, granularnost stanične plazme. Međutim, uobičajeno je da embrij koji se čini savršenim s morfološkog stajališta ne ispunjava svoja očekivanja. Alternativno, razmatraju se molekularni markeri i biomarkeri preživljavanja embrija. Na taj način, jer, iz etičkih razloga, sam embrij ne može biti testiran u hranjivoj okolini koja okružuje embrij tijekom njegova razvoja prije implantacije. Osnovno načelo istraživanja biomarkera je da nije potrebno biti svjestan točnog objašnjenja promatranog biološkog ili biokemijskog fenomena, biomarker može biti bilo koja molekula čije kvantitativne ili kvalitativne promjene imaju točnu, ponovljivu dijagnostičku vrijednost. Ovaj natječaj temelji se na našim prethodnim istraživanjima, tijekom kojih smo nastojali identificirati slične molekularne biomarkere koji se mogu otkriti iz uzgojnih tekućina. U ovom smo istraživanju identificirali djelić ljudskog heptoglobina pomoću masene spektrometrije povezane s tekućom kromatografijom i uspješno filtriranih morfološki neoštećenih, ali neodrživih embrija u slijepoj retrospektivnoj studiji. Osim toga, nedostatak naše metode je u tome što zahtijeva prisutnost skupog i složenog instrumenta (LC-MS), koji zahtijeva dodatne pomoćne uređaje za rad. To je moguće u istraživačkom laboratoriju, ali ni na koji način nije kompatibilan s vremenskim tijekom kliničke rutine (mjerenja masovne spektrometrije ne mogu se provoditi rutinski, ohrabrujuće i procijeniti tijekom raspoloživog vremena do oporavka embrija u majku). Koncept „Lab-on-a-Chip” uveden je u književnost na Sveučilištu u Twenteu, Nizozemska, početkom 1990-ih. Lokacijska tehnologija omogućuje integraciju laboratorijskih dijagnostičkih postupaka u uređaj pomoću minijaturiziranih mikrofluidnih rješenja. S razvojem elektronike, pojavio se širok raspon metoda čipova, na temelju upotrebe silicija. U Lab-on-a-Chip sustavima, mikrotehnologije omogućuju integraciju funkcija upravljanja uzorcima i detekcije u kvadratnim centimetrima veličine čipa. Osnovne jedinice tih mikrosustava su mikrofluidni sustavi koji mogu obavljati specifične zadatke manipulacije tekućinama, kao što su odvajanje tekućina na temelju protoka koje treba ispitati, biološki uzorci, koji se mogu razdijeliti u komponente uzorka i zasebno analizirati. Mikrofluidici (mikrofluidici) imaju mnoge prednosti u odnosu na klasične laboratorijske metode. U kanalima s malim (približno 100 µm) karakterističnim dimenzijama, protok je obično laminar („Reynoldsov broj” u mikrokanalu je vrlo nizak), što je preduvjet za konstantan protok u kanalu, što je po definiciji bitan uvjet za točnu kvantifikaciju. U takvim mikrokanalima ili čak užim nanokanalima, velike razlike u koncentraciji mogu se postići na vrlo kratkim udaljenostima u uvjetima laminarnog protoka, omogućujući ne samo kvalitativna, već i kvantitativna određivanja u vrlo malim količinama. Još jedna mala prednost mikro-toka čipova je minimalna potreba reagensa. Mala veličina omogućuje neki uzorak volumena nanolitara ili čak
